Dvije decenije poslije oružanog napada na Bošnjake općine Bratunac, u kojem su u nekoliko sedmica poduzete sve vojne, političke, ekonomske i druge aktivnosti da se etnički očisti, uništi i zatre trag postojanja jednoga naroda, dovoljna su vremenska distanca da se donesu važni zaključci, koji pojašnjavaju suštinu pokrenute i provedene agresije na ovaj grad i Bosnu i Hercecgovinu. Bratunac je bio općina sa većinskim bošnjačko-muslimanskim stanovništvom (21.535, odnosno 64,05 %) i bio je u zvorničkoj regiji jedan od pet gradova sa približno istom nacionalnom, a tako i političkom strukturom. Strategija okupacije drinskog pojasa i cijele zemlje kojom se upravljalo iz Beograda, podrazumijevala je stavljanje svih resursa Jugoslovenske narodne armije (JNA) u funkciju nacionalnog programa, a ovu vojnu silu pratile su dobro naoružane paravojne formacije. Ambijent za njihovo djelovanje, u čvrstoj koordinaciji sa Beogradom, provodila je Srpska demokratska stranka, iz koje će temeljem vojnih operacija i potrebom da se formalno JNA supstituira domaćim odbrambenim sistemom, izrasti vojno krilo, a kasnije i oružana sila, čime će se srpska politika pokušati zasnivati na tvrdnji da je u BiH bio građanski rat, vjerski rat itd. Ma kojim pravcem da kasniji tok događaja išao, april i maj 1992. godine jasno su pokazali da je na Bratunac i Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, te proveden genocid, u kojem je ubijeno 603 civila Bošnjaka, a svi ostali su protjerani ili deportovani. U tim danima logori, ubijanja, silovanja, mučenja i protjerivanja, bili su prva slika koju su nove srpske vlasti ponudile kao opciju, kao temelj nečemu što će dvadeset godina poslije biti sa državnog i nacionalnog, pa možemo kazati djelomično i međunarodnog nivoa branjeno kao sveti komad zemlje nastao na pravu Srba na odbranu.
Upravo iz ovog opasnog presedana izranjaju brojni, slobodno to možemo kazati, povijesni rezoni. Definicija genocida, na kojoj je zasnovano međunarodno pravo i međunarodni sud za ratne zločine, apsolutno je primjenjiva na područje općine Bratunac na kojem su pripadnici jedne nacionalne grupe ili ubijeni ili protjerani u procentu većem od 99%. Postojao je dakle jasan cilj i namjera da oni budu uništeni. Konvencija o genocidu kaže u svom član II: „U ovoj konvenciji genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih za namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva: (a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda); (b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe; (c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje; (d) Uspostavljajući mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe; (e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu."
Iako konvencija kaže da je potrebno bilo koje od ovih djela da je prisutno da bi se zločin tretirao kao genocid, u Bratuncu je moguće dokazati prisustvo skoro svih ovih elemenata. Nažalost, za ubistva, mučenja, silovanja i masovna protjerivanja, do danas niko nije odgovarao, osim po političkoj-komandnoj odgovornosti. Stvarni počinitelji genocida već dvije decenije žive slobodno i niko nema pravo da ih prozove, optuži ili na drugi način ukaže na njihova zlodjela, jer zločin nije dokazan. Genocid, prema oficijelnoj politici nije postojao. Beograd nije kriv. Vojska Republike Srpske također, a počinjeni zločini su relativizirani i strane skoro izjednačene. Hiljade mezara, međutim, svjedoče da je te ljude neko ubio, i to kao civile!
Uz tematiziranje krivnje za ovakav razvoj događaja bilo bi možda logično i prihvatanje velikoga dijela odgovornosti žrtve, čije institucije, pojedinci i sama žrtva nisu učinili dovoljno na isljeđivanju, dokumentovanju i procesuiranju zločinaca, ali ovoga puta to ne želim činiti. Treba, međutim, ovdje jasno kazati da je Bosna i Hercegovina od 1995. godine pod svojevrsnim protektoratom i da njenom sudbinom, institucijama, vojskom, policijom, sudovima, vladama, de facto upravljaju međunarodne institucije. One su svih tih godina imale funkciju očuvanja i stabilizacije mira, i cijelo vrijeme su trošile novac koji će još dugo godina vraćati, po skupim kamatama, djeca i unuci žrtava i bratunačkog genocida.
Petnaest godina poslije dolaska bjelosvjetskih mešetara u Bosnu i Hercegovinu, možemo sa sigurnošću ustvrditi da su njihovim djelovanjem, planskim ili ne - to je irelevantno u ovom trenutku, cementirani rezultati agresije i genocida, da su prikriveni zločinci i relativizirani njihovi zločini, da je zločin prema Bošnjacima nastavljen djelovanjem međunarodnih organizacija, jer zočinci nisu kažnjeni i danas u Bosni i Hercegovini i regiji zasigurno živi više od hiljadu ljudi koji su klali, ubijali i silovali civile, a da nisu ničim kažnjeni. Poruka koja je na ovaj način poslana civiliziranom svijetu i Bošnjacima, zastrašujuća je: međunarodna politika u srcu Evrope podržala je zločin(c)e, nagradila njihovo djelovanje, te onemogućila žrtvu da se pravnim sredstvima izbori za kažnjavanje zločinaca.
Međutim, međunarodno pravo kaže da ratni zločin ne zastarjeva. Svako krivično djelo mjeri se posljedicom, a u Bosni i Hercegovini su posljedice potpuno jasne, precizno su determinirane masovnim grobnicama, unutarnjim granicama, strukturom stanovništva u naseljima itd. Nezastarjevanje zločina ostavlja nadu da će u svijetu bilo kada, u bilo kojem vremenu, doći do revalorizacije djelovanja međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, koja je podržala i nagradila zločinačku politiku Radovana Karadžića, i vojno djelovanje Ratka Mladića. Oni su danas u Hagu i sudi im se za genocid. A, začudo, rezultati njihovoga djelovanja nisu predmet suda. U tom novom tumačenju za mnoge stvari će biti kasno, ali povijesna satisfakcija žrtvama je nešto što im svijet duguje.
Dvadeset godina poslije ubijanja, klanja, mučenja i silovanja, žrtve Bratunca su razočarane. Ne žele govoriti i ne smiju govoriti o zločinima. Njihova svjedočenja su dospjela u ruke zločinaca i na temelju njih, zločinci su spremili odbranu. A odbrane su podržane i finansirane od strane zvanične vlasti. Jer, i vlast je svjesna da su temelji na kojima funkcionira duboko ukorijenjeni u zločinima. Kako drugačije objasniti 603 civilne žrtve Bratunca, a samo dvije osobe osuđene po zapovjednoj, odnosno političkoj odgovornosti. Ko podržava zločin? Ko sprječava donošenje zakona o negiranju genocida? Pa naravno, oni kojima je negiranje zločina genocida temelj djelovanja!!! Ako nije tako, zašto vlasti Republike Srpske do sada nisu pokrenule istragu ili optužnicu za Osnovnu školu Vuk S. Karadžić i nogometno igralište u Bratuncu, za logor Crkva, za ženski logor itd. Nisu, jer to udara u temelje Republike Srpske.
Ova publikacija ima za cilj da samo napravi presjek priprema za agresiju, ukaže površno na počinjene zločine, prikaže pet kolektivnih dženaza i sve to potkrijepi svjedočenjem Miroslava Deronjića, koji je na početku rata obavljao važne funkcije u Bratuncu. Drugih ciljeva, osim da se ne zaboravi nema. Jer, oni koji trebaju djelovati, već znaju mnogo više od ovoga što se nalazi u knjizi. Oni koji su počinili zločine, znaju sve. A žrtve, one nišanima i šutnjom svjedoče. Želim im vječni rahmet, a na nama ostaje dug prema njima, da njihove ubice pošaljemo iza rešetaka.
April 2012.
