Ove godine je nas jednogodisnjak prvi puta otisao u maminu zemlju. Prvi puta ga je djed vidio, ujak, tetka i bezbrojna ostala rodbina (baka bila zimus 2 mjeseca da pricuva unuka). "Primio" se momentalno. A kako i ne bi - paznji i poklonima nigdje kraja, kao ni bakinoj i djedovoj sreci i mazenju. Brao je sa djedom kruske i jeo ih onako neoprane direktno s drveta, na sta sam ja morala da ignorisem svoje fobije prema prljavstini. Jeo je sa bakom Plazma keks za dorucak, rucak i veceru, ismijavajuci moj pazljivo planirani i izbalansirani jelovnik. Svirao je bubanj po ujkinom kompjuterui i pentrao mu se po stvarima... i po glavi. Sa uzbudjenjem i urodjenim gostoprimstvom je docekivao i ispracao redove tetaka, tetkova, rodjaka i komsija.

A sto se tice nas, standardni raspored: sjedeljke, posjecivanje, pretrpavanje domacom hranom, izleti na planinu, kafice po slasticarnama i kaficima u po radnog dana, neizbjezan shopping u ‘gastarbajterskom' stilu, kafa i pivo u svako doba dana, itd. Raj. Kome treba Azurna Obala i ostale turisticke zamke.

Povratak u S.A.D. je izvukao iz naftalina one stare dileme koje su smirene, rijesene, pa i zaboravljene nakon 13 godina - gdje je dom? Jeli se to vracamo ili odlazimo?

Na kraju se sve svede na pitanje gdje se osjecas kao kod kuce a gdje kao posjetioc... Sta to cini dom i domovinu?

Djeca su po meni veliki faktor u prebrodjavanju ali i podizanju ove dileme. Bila rodjena u diaspori ili rastu tu, ona ce u svakom slucaju pustiti korijencice i prilagoditi se jer nemaju izbora a i ‘na mladu je' pa to brze ide, i prirastanje i zarastanje. S obzirom da mi ultimativni cilj nikad nije bio nista drugo osim djece i porodice, lako mi se bilo odluciti da je moj dom i moje mjesto tamo gjde mi je dijete. Pa i ako se odselimo odavde, dok god se cijelo gnijezdo seli, gdje god da se preseli, tu ce mi biti dom. S druge strane, naravno da po povratku cesto pomislim na to sto ne zivimo negdje blize babi i djedu. U pocetku cesce a kad obaveze preuzmu svakodnevnicu, rijedje, i na kraju se vratim svom rasporedu i pomirim s tim da umjesto seljenja sledeci odmor planiram kad se ponovo priblizi ljeto.

A da li je domovina ono gdje je dom - to je vec teze pitanje. Tu dilemu nije rijesilo ni dijete, ni kuca, ni sve materijalno sto je ostvareno u novoj zemlji, niti prihvatanje pasosa te zemlje.

Sjecam se prije nasih ‘gastarbajtera' - sto su stariji otisli, to su tendencije ka ispoljavanju nostalgije bile vece a baksisi konobarima i muzici darezljiviji kad kod udari nota rodnog kraja. Kao dijete nisam znala zasto su ustvari otisli i gledajuci njihovu radost dolazaka i suze odlazaka , uvijek sam se pitala pa sto se muce... sto se ne vrate kad im je tesko. Sjecam se komentara nas domacih kako se niko od njih nema namjeru vratiti i kako samo ‘pricaju'. Cini mi se da je ova nasa nova generacija ‘gastarbajtera' jedino naucila od starih da ne prica o povratku a da je sve ostalo isto. Isto zivimo tijelom na jednom mjestu a srcem na drugom. Isto se skupljamo po ‘ex YU' ili ‘Balkan' mjestima gdje tracamo i idemo jedni drugima na zivce J Isto nam se cijela godina vrti oko planiranja onih par sedmica u rodnom kraju. A jesmo li sretniji?

Nakon 13 godina, mislim da s pouzdanjem mogu reci da je to stvar odluke - odluke da odlucis J Odluke da se razdvoji nostalgija od istinske zelje za povratkom i ta odluka prihvati u cijelosti. VAZNO je napomenuti da je ovaj citav blog baziran na cinjenici da nisam ‘morala' otici i na cinjenici da se ‘imam' gdje vratiti. Ja nemam niti znam sta da kazem na temu odlaska i ostajanja pod drugim uslovima. S obzirom da je to bila moja odluka, i nastavak zivota ovdje je bio odluka i samo s te tacke gledista raspravljam.

Malo je reci da mi nedostaju roditelji i brat/sestra i njihovi. To je praznina koja se ne prebrodjava i sa kojom se samo nauci zivjeti. A sve ostalo se, bar kod mene, svelo na odluku da razdvojim nostalgiju za zemljom od nostalgije za prosloscu. Jer kad malo razmislim, osim neposredne rodbine i (ponekog od) dalje rodbine i prijatelja/komsija, sve ostalo sto mi fali je u proslosti. Moja domovina, ili ono sto je ostalo od nje, nije vise ista ni u jednom jedinom aspektu. Doselili su se novi ljudi, oni sto su tu su se iz temelja promijenili, novi poredak, novi nacin zivota, itd. Ni jednu ovu promjenu ne smatram boljom ili gorom nego normalnom i ocekivanom - onako je kako treba i mora biti i kad bi dobili reprizu, ko zna da li bi ista drugacije bilo. Ali bez obzira, poenta je u tome da se sve promjenilo. Sto pojacava nostalgiju je to da je proslost je iza nas a mi nismo bili tu da joj svjedocimo pa sada jos vise ceznemo za njom - sve se promjenilo ali taj dio nas koji je jos uvijek usadjen tamo nije. To mi onda dodje kao zaljenje za minulom mladoscu ili odlaskom djece iz gnijezda sto je ustvari ciklus zivota i opterecavanje s prosloscu na taj nacin je jalov nacin da se provede sadasnjost.

Jednom mi je neko rekao da treba da "prihvatim" zemlju koja mi je dala mogucnost da zavrsim skolu, nadjem posao, ostvarim porodicu i izgradim dom. Svidja mi se savjet i smatram da u svakom slucaju ta zemlja zasluzuje maksimalno postovanje s moje strane. I prihvatam je ali nisam spremna emocionalno da sada i ko zna kada prihvatim tu zemlju kao moju. Svidja mi se stav mog supruga: ja sam [ubaci svoje drzavljanstvo po rodjenu] koji zivi u S.A.D. I to je to. Zavrsena prica i polemisanje. I bar se sada mozemo tako izjasnjavati kada je imigracija i emigracija tako ucestala pojava u nasoj okolini i zivotima.

I tako, svake godine obidjem krug (ili par krugova) sa ovim istim mislima i uvijek se nadjem na istom mjestu. Tamo gdje sam pocela kad sam dosla ovamo - nije bilo lako ostaviti sve iza sebe i otici za tim nekim boljim zivotom ali sad kad je tu, ZIVI GA.

XOXO

D.B.

Preuzeto sa bloga autora